U subotu, 6. lipnja 2020. godine na ugodnom zelenom travnjaku iza crkve u Svetom Ivanu Zelini, razgovarali smo s ovogodišnjim članovima žirija: Dorom Šustić, Sveborom Mihaelom Jelićem te Antom Marinom. Njihov zadatak je ocijeniti 44 kratkometražna filma domaće i međunarodne produkcije u natjecateljskom programu Diverzija.
Kojim kriterijima se vode prilikom ocjenjivanja, jesu li pouke filmova bitne, koliko je važan aktivizam u filmu i još ponešto o filmu i autorstvu te žiriranju, otkrili su nam naši dragi članovi žirija.
Razgovor s Dorom Šustić, predsjednicom žirija
Ukratko se predstavi, reci nam nešto o sebi.
Bok, ja sam Dora Šustić, scenaristica iz Rijeke. Završila sam dramaturgiju u Pragu i prije nekoliko mjeseci, od rujna živim u Zagrebu. Radim na filmskim i TV projektima kao dramaturginja, prevoditeljica i scenaristica te sam režirala nekolicinu kratkih filmova.
Što te nadahnjuje, otkuda vučeš nadahnuće za svoje radove?
Nadahnjuju me priče iz obitelji, djetinjstva, sjećanja oca i majke te aktualne obiteljske teme. Također me nadahnjuje prijateljstvo, odnosi između prijatelja i prijateljica. Dugo sam imala fazu ženskih likova i temama koje se bave ženskom seksualnošću i odrastanjem. U zadnje vrijeme primjećujem kako mi se mijenja fokus i kako se više usmjeravam prema obiteljskoj tematici, pogotovo djetinjstvu.
Kao članica DISFF-ovog žirija, smatraš li da ćeš biti stroga i poštena ili kako ocjenjujete sebe kao članicu žirija?
Stroga i pravedna (smijeh).
Kojim kriterijima ćeš se voditi prilikom ocjenjivanja, što je, po tebi, bitnije kod filmova? Je li to vizualno ili narativno, je li bitan postupak, režija ili priča? Što prvo primjećuješ?
Prvo primjećujem narativnu strukturu i dramaturgiju filma, no prvenstveno smatram da filmovi trebaju biti svježi, inovativnog pristupa, nešto što dosad nismo imali prilike vidjeti. Kratki filmovi lako upadaju u festivalske šablone, templates pa je poželjno vidjeti svježinu, nešto novo.
“Zar nisi imala nedavno neku krasnu izjavu, vezano uz ovo pitanje?”- upita Ante.
Zanimaju te priče koje, ako ne primjetiš i ispričaš, će ostati neispričane. Ali to je poanta pisanja.
Koliko su ti važni politički, ekonomski, socijalni utjecaji te tehnološki razvoj koji utječe na film? Koliko bitna ti je inovativnost režije, snimateljskog pristupa?
Tehnička strana mi je manje bitna, nekako mi je manje bitno od same suštine filma.
Koliko ti je bitan autorski komentar, odnosno vidljiv sam rukopis i sama kritika autora kroz svoj rad?
Ne baš. Bitno mi je da film postavljen u nekakav kontekst, u nekakvu stvarnost, bila ona izmišljena ili ne, da je u kakvoj perspektivi, a kritika i rukopis mi nisu toliko važni. Osobno ne volim statements, kada me film tjera da prihvatim neku ideju kao politički manifest, to zaista ne volim.
Je li zahtjevno biti član žirija, koji su izazovi s kojima se suočavaš? Opterećuje li te članstvo prilikom odabira filmova?
Ne, nije zahtjevno niti je pritisak velik.
Što za tebe znači DISFF? Po čemu se razlikuje od ostalih filmskih festivala?
Smatram kako je ovaj festival hrabar, baš zato što nije smješten u velikom gradu, već u manjoj sredini, što podrazumijeva uključivanje lokalnog stanovništva u kulturan trenutak (moment) i da se ne njeguje ego i prepotentnost autora i autorica. Svaki festival bi to trebao imati, no ponekad se izgubi poanta, da se radi o ljudima i zajednici, a ne samo o prikazivanju filmova. Tako da smatram kako ovaj festival proizlazi iz nekog dobrog mjesta.
I za kraj, imaš li kakve anegdote s festivala ili nešto po čemu ti je ostao u lijepom sjećanju?
Ne sjećam se prošlogodišnjeg festivala koliko mi je bilo zabavno (smijeh). No, šalu na stranu, ovaj festival mi je bitan jer sam prvi pitching imala 2016. godine i zbog tog sam bila motivirana snimiti film na fakultetu. To mi je bio drugi kratkometražni uradak tako da je, na neki način, sve niknulo upravo iz Diverzija. Zahvalna sam i povezana.
Razgovor s Antom Marinom, drugim članom žirija
Bok, možeš li se ukratko predstaviti, tko si, što si i što radiš ovdje? Koji je smisao života?
Pa smisao života je broj 42. (smijeh) U onoj knjizi Vodič za autostopere kroz galaksiju, tamo naprave nekakvo veliko računalo koje može izračunati smisao života koje tvrdi da je to 42. Ne znam koje je pitanje, ali je odgovor uvijek 42 pa sad postave novo računalo koje pita koliko je sedam puta osam što i nije 42, zapravo. Uglavnom ja sam Ante Marin, bavim se pisanjem i snimanjem, uglavnom filmski đir. I zapravo ne znam što bih više rekao od toga, samo moje skretanje s teme na Vodič za autostopere kroz galaksiju govori više nego što bih govorio sad o stvarima, a o kontekstu festivala ću kad dođe pitanje.
Koji su kriteriji kojima ćeš se voditi prilikom ocjenjivanja filmova?
Predsjednica će biti stroga i pravedna, važno je da predsjednica bude takva, da sve drži pod kontrolom, a ja zapravo, kad radim neke svoje stvari, većinom se vodim time što bih htio ispričati dosad neispričanu priču. Vidiš kako nisam dobro to izgovorio kao Dora.
“Jedinstvena sintagma, neponovljiva.”- dobaci Dora.
Smatram da način na koji pišem svoje stvari, neće puno koristiti u žiriranju za Diverzije, jer Zelina nije specifičan festival po tome što dolaze filmovi snažnih strukturiranih priča, već su malo labaviji, zeleniji, luđi, stoga ću se morati kroz mjesec dana osvijestiti i shvatiti što Zelina nudi, kako bih unutar žirija mogao donositi odluke. Zvučalo je pametno.
“Da, imaš pravo, morat ćemo razmisliti.”- Dora.
Znam da se od mene ne očekuje da gledam je li sad ovaj čin dobar ili nije, te tehničke detalje i super je što su stavili dvoje scenarista u žiri, mislim da se to ne traži od nas.
Kako Diverzije stvaraju ponudu, taj diskurs i narativ festivala, postoji li određeni stil koji prolazi na ovom festivalu?
Ovo mi je šesta godina festivala, mislim da sam osjetio što to Zelina filmski traži, ali nisam još u potpunosti siguran. Zapravo je to zeznuto. Smatram da se treba osjetiti duh Zeline i onda po toj logici ocjenjivati filmove u natjecateljskom programu. Zelina uvijek ima nekakvu umjetničku ludost pa smatram kako treba to iskoristiti i u samom ocjenjivanju. Mislim da se to malo i očekuje od nas.
Koliko smatraš da ti se miješa subjektivnost prilikom ocjenjivanja i koji je tvoj stav oko političkog aktivizma kod autora te ostalih komentara?
Nemam unaprijed zadane predispozicije koje trebam ispuniti. Ovisi o tome kakav je film, ne razmišljam baš, ako film ima jači statement, u redu mi je takav komentar. Nisam jedan od suptilnijih ljudi i ne gledam niti radim suptilnije filmove, ali vidjet ćemo.
“Koji su tvoji izazovi s kojima se suočavaš u žiriranju?
Nisam još gledao niti jedan ovogodišnji film, stoga je prvi izazov 12 sati materijala kojeg treba pogledati.
“Treba to u šutu pogledati.”- smiješi se Dora.
To bismo trebali pogledati u jednom komadu, jedan vikend. Ne znam kako će to ići. Zapravo, moj plan je unaprijed pogledati što više filmova i onda se prepustiti Zelini neka me ona odvede u moja stajališta, i predsjednica, koja će biti stroga i pravedna, naravno.
Po čemu su ti Diverzije posebne? Imaš li kakve anegdote u ovih šest godina pohađanja festivala?
Dolazio sam četiri godine na pitching radionicu i onda mi je dosadilo kada sam dobio nagradu za najbolji pitch i onda su to sve skupa ukinuli. Prošle godine sam samo navratio, a ove godine sam dobio poziv i rekoh da je logično da, kad sam već šesti put ovdje, da budem član žirija. Ne znam zašto me toliko privlači Zelina, kao što je nekim ljudima Motovun, tako su Diverzije meni. Budući da ne dolazi mnoštvo ljudi, ugodna je atmosfera i stvarno mi se sviđa taj domaći ugođaj. Ne treba skrivati da nema gomile ljudi, nije to nikakva kritika, zapravo baš to što ima dovoljno ljudi stvara prekrasan ugođaj, osjećaš se kao kod kuće, svi su dobrodošli, normalno razgovaraš s ljudima, nema nikakvih razlika - da dođe Rade Šerbedžija do nekog malog tutleka, svi smo ovdje isti, ravnopravni tako da to je ono što mi se sviđa. To je ono zbog čega se ljudi nagodinu vraćaju. I još budala napišem da me se nikad nećete riješiti i sad završim u žiriju.
Još jedna specifičnost Diverzija jest da se svake godine dogodi nešto bizarno što se nikako ne može predvidjeti i u većini tih, možda i nije da pričam o tome, ali ima različitih anegdota, bolje da ne pričam jer su veoma dugačke. No, ima jedna kraća anegdota koju ću vam ispričati. 2018. godine, kada sam pobijedio na pitchingu, pratili smo Svjetsko nogometno prvenstvo u kafiću, a budući da sam stalno u Zelini, ljudi znaju da ću biti prisutan na dodjeli nagrada i da ako dobijem nešto, da ne trebaju govoriti jer se volim iznenaditi. Tu večer, kad je bila dodjela, je igrala Hrvatska protiv Danske i bili su produžeci, stoga smo ostali duže u kafiću, a nitko mi nije rekao da trebam doći na zatvaranje jer sam pobijedio, čak su sa mnom sjedili članovi tadašnjeg žirija. Unutar Učilišta pokušavali su odužiti dodjelu dok ne završi nogometna utakmica čak sat vremena. Bilo je duplo slavlje, dobili smo Dance, a i ja sam izašao sa nagradom.
“Da imam novca, kupio bih si kuću u Zelini.”- zaključuje Ante.